Search

Purani

Domaće životinje, dvije noge, ukusne s mlincima i što još dodati? Ah, da. Nazvao sam po njima sindrom koji je već poznat kolegama i prijateljima, a ukratko ću ga opisati ovdje. Zamislite sada da ste u velikom gradu, npr. Londonu i šećete ulicama, promatrajući znamenitosti i sjednete na kavu i promatrate ljude. Sve vrvi turistima, broj selfija (sebića, ako netko ne voli engleske izraze) okinutih u minuti nadmašuje čak i broj youtube videa s mačkama i psima postavljenih u minuti.

Sve je idilično i osjećate se kao dio svijeta. Nakon pet sati i leta koji je brzo prošao, nađete se u situaciji da opet pijete kavu (ili čaj u našem slučaju), ali ovoga puta od publike imate samo tri susjedova purana koji nezainteresirano čupkaju travu, ne razmišljajući o tome na koju stranu nakrenuti glavu kako bi bolje ispala na fotografiji. Mozak se još nije priviknuo na novi „đir“ i nižu brzinu, već traži izazove i situacije u kojima bi brzo obrađivao nove informacije kojih nema – taj osjećaj nazivam sindromom susjedovih purana. Određen osjećaj sjete je samo dodatak koji upotpunjuje takvo stanje, ali mogao sam vrlo lako to opisati i koristeći odlazak na more kao usporedbu. Sjedite na plaži i jedini problem je hoćete li svoje piće popiti sada ili za pet minuta, odnosno, postoji li neki model po kojem bi osoblje iz obližnjeg kafića donijelo kavu do vašeg ručnika. Već nekoliko sati kasnije, sjedite u stanu ili kući i upisujete devetu tablicu sa statistikom, dok je pored vas fotografija te iste plaže na koju vam povremeno pada pogled. Sigurno se pitate kako koristiti novi izraz u rečenici. Pitanje je obično – jesu li te posjetili purani? Jesu li došli purani? A odgovor, ako stanje još traje, može biti Tu su, još ih hranim ili moji su otišli, ali ne zadugo.

Puran

Zanimljivo je i spomenuti da zaboravim da nove kolegice i kolege često ne znaju za termin Sindrom susjedovih purana, pa je jednom zgodom kolega koji više ne radi u našoj školi, čuvši da pričam o sindromu, išao guglati taj sindrom kako bi pronašao može li kako pomoći i postoji li možda terapija za taj problem. Namjera je bila jako dobra, ali jedini lijek je, naravno, omogućiti češće i duže odmore, ne samo za prosvjetne radnike, već i za one koji dvanaest sati stoje nad proizvodnom trakom, rade u uslužnim djelatnostima ili provode dane u kamionima ili autobusima. Razmišljam kako će to izgledati kad ću imati 63 godine.

Kako bi rekli montipajtonovci: And now for something completely different. Baš slušam na radiju i ne mogu ne komentirati način na koji političari, a evo opet ću spomenuti Zagreb, ali primjenjivo je na sve ostale gradove i općine u Hrvatskoj, kada opisuju neki događaj ili rezultat rada, vole istaknuti da su, eto, baš oni glavni akteri i isključivi razlog zašto je nešto napravljeno ili izgrađeno. Tako možete često čuti: „Mi smo napravili novu cestu.“ Ili „Mi smo otvorili novi starački dom.“ „Zbog nas sada živite bolje.“ ili još bolje, kada spominju iznose „Potrošili smo 200 milijuna kuna za to i to.“ Znam i razumijem potrebu za samopromocijom, ali ne ukoliko se radi o nečemu što je financirano našim novcem. Vratit ću se opet na primjer sa školom i obrazovanjem. Kada bi učitelji počeli na taj način promovirati svoj rad (možda bi i trebali?) vjerujem da bi to zvučalo ovako: „Ove godine je 37 djece naučilo čitati, što je u potpunosti naša zasluga.“ „Prvo su zbrajali do 5, mnogi su rekli da nećemo uspjeti, ali onda su počeli zbrajati do 10.“ „Imali smo puno protivnika, koji su samo čekali da napravimo krivi korak, ali do kraja godine, učenici su svladali i mjesece u godini.“ Možda je naivno uspoređivati ove dvije stvari, ali bilo bi zabavno kada bi osvanuo jedan takav učiteljski govor na Youtubeu. (Hm, ideja.)


Zamislite još i predizbornu kampanju prije nove školske godine i učitelje koji drže ovakav govor: „Ako ja budem vaš razrednik, bit će manje ispita. Neće trebati ispričnice ni za pet dana! Dobri rezultati učenika prošle godine naša su zasluga, a to što neki učenici nisu prošli razred, to su krivi oni koji su im predavali prije. Birajte mene, zaokružite moje prezime i dođite u moj razred prvoga dana nove nastavne godine, kada se formiraju razredi.“

I još samo za kraj – imam novu uzrečicu iz Finske. Više mi to nije ona od prije – Gdje to piše da se mora napraviti? – već kraća – Tko to čita? Ili još jedna novotvorenica za engleze u školi. Nisam geek ako imam svoj gik.

113 views

©2019 by Travel&learn. Proudly created with Wix.com