Search

Sredina, ajmo još malo!

Srediiina ajmooo još maloooo! – sjećam se toga od prije puno godina kada se u autobus sa 52 mjesta htjelo ugurati više nego dvostruko više putnika, a na vozni red ste se mogli osloniti kao na, na primjer, horoskop ili tarot majstora.


Uspjeli ste sletjeti u ciljanu zemlju, pokupili svoj kofer i što sad? Daleko ste od hotela, stana s kuhinjom, kauča prijatelja ili rodbine koja radi ovdje i ne znate kako do centra. Više je načina, a najelegantniji je taksi. Nemoguće je generalizirati, jer u nekim zemljama cijena taksija nije pretjerana i ne isplati se gužvati se s koferom u autobusu, ali u Ouluu (Oulu? – nikad se neću naviknuti) to nije slučaj. Autobusna linija koja vozi do centra puno je jeftinija nego taksi koji će vas malo prije dovesti do cilja. Ponekad je potrebno provjeriti vrijedi li vam autobusna karta i za vožnju do zračne luke, jer u nekim slučajevima treba kupiti posebnu kartu. Ovdje je linija prema zračnoj luci samo jedna od gradskih linija.


Imali smo sreću i prvog dana do škole smo išli autom, za što nam je trebalo 45 minuta. Kad se vozite kao kofer ne pada vam na pamet mapirati sve one trgove, kružne tokove, tvornice i prirodne pojave koje bi vam pomogle na putu natrag. A mrvice smo pojeli zajedno sa skupom večerom, tako da nismo imali ništa drugog dana kad smo išli autobusom do škole. U videu ispod možete vidjeti isječke, ali samo korištenje javnog prijevoza je jednostavno.

Kartica koja se prislanja na uređaj pri ulasku u autobus je jednostavna za korištenje i jeftinija ako uzmete tjednu kartu. Svladavanje korištenja javnog prijevoza je prvi korak u pravom upoznavanju grada, s obzirom da je većinu gradova jako teško proći pješice, čak i ako ostajete više tjedana. U autobusu dvadesetak ljudi i potpuna tišina. Možda zato što je jutro. Laganim dizanjem ruke ostali pospani putnici na stanicama signaliziraju vozaču da zaustavi autobus. Nakon pola sata počeli smo prepoznavati trgove i govoriti: Evo to je taj – tu trebamo dolje. Nakon par minuta opet je prošao takav kružni tok, pa takva trgovina i takva benzinska postaja.

Na kraju smo ipak našli pravu stanicu i krenuli na još kilometar pješačenja do škole. Pored nas prolaze bicikli, motori, ostala vozila (nismo još otkrili tko od učitelja ide u školu vozilom sa slike, ali sumnjamo na neke), dok većina učenika ipak dolazi pješice.

Različiti su načini kako učitelji dolaze na posao.

Pitali smo kolege idu li neki učenici autom – nisu se mogli sjetiti nikoga, čak i kada je loše vrijeme. Kažu da roditelji ne voze svoju djecu u školu jer kamo bi došli da još i to rade i da za to nemaju vremena. Sutra treći razredi idu na izvanučioničku nastavu biciklima u obližnju šumu. Sam put je nekih 4 kilometra u jednom smjeru. Znam što se sigurno pitate: O, ne! Pa imaju li sve suglasnosti? Jesu li im upisali sve OIBove u obrazac? Nisu. Jer ne trebaju. Ide se na izvanučioničku nastavu, a ne na Jupiter. Učiteljica će im podijeliti tablete kako bi slikali i snimili lokacije s pojedinim biljkama i životinjama (Hm…Los? Sob? Puma?) koje se tamo mogu naći. Mislim da je poanta priče da je količina papirologije u školama obrnuto proporcionalna uspjehu i rezultatima (matematičari, jel' ovo točno?). Živi dokaz su kolege u Finskoj. Pitaju oni i nas o našem načinu vođenja dokumentacije, ali često kada krenemo o tome, imaju samo jedno potpitanje – Tko to čita? Imamo još 12 dana za naći odgovor, a vi nam pomozite s komentarima.



137 views

©2019 by Travel&learn. Proudly created with Wix.com